Razgovarali u Marseilleu
Unité d’Habitation izolirana je realizacija Le Corbuiserovog Ozarenog grada, vjerojatno posljednje relevantne urbane vizije. Život u Unitéu odvija se unutar jednistvenog prostornog okvira koji niti jedna druga zgrada rađena po njenom modelu nije nadišla, a bitan dio tog života su Hotel Le Corbusier i Restoran Le Ventre de l’Architecte koji vode Dominique i Alban Gérardin. Za njih je Kuća luđaka, kako građani Marseillea zovu Unité, istovremeno i dom, strast i posao. Iz perpektive insajdera Alban Gérardin nam govori o povijesti i percepciji zgrade, načinima na koje ona utječe na svakodnevicu te, naravno, o hotelu.
ORIS: Kako ste se počeli baviti hotelijerstvom?
Alban Gérardin: Le Corbusier je od samog početka projektirao gostinjske sobe za posjetitelje stanovnika Unitéa, ali hotel nije postojao. Bilo je to 16 malih soba, ovih koje upravo gledate. Prvi vlasnik hotela bio je g. Keller. Kupio je restoran, ali i zgradu u kojoj su se nalazile ove sobe – to je bio početak hotela. Bilo je to 1959. – 1960. Upravljali su hotelom do 2003., kada smo ga kupili moja supruga Dominique i ja. Nismo se prije bavili hotelijerstvom ni ugostiteljstvom. Ja sam bio na čelu male tvrtke, a supruga je bila odvjetnica. Rekao sam supruzi: Želim promjenu. Želim stvarati prave stvari. Htio bih imati restoran ili hotel. Trebalo nam je oko šest mjeseci da ga nađemo. Pronašli smo jedan u blizini, ali nije sve bilo transparentno pa smo odlučili ići izravno u agenciju za nekretnine. Gospodin koji je vodio agenciju bio je arhitekt i pitali smo ga koje su nam opcije. Rekao je: Imam dvije opcije: jednu o kojoj ne bih htio govoriti i jednu zgradu koja je prilično stara i trebate je obnoviti. Ali najprije bih volio razumjeti vašu povezanost s arhitekturom. Nismo arhitekti, ali oko 10 godina ranije kupili smo jedini spomenik sagrađen u Art Deco stilu u Marseilleu, djelo arhitekta Gastona Castela koji je vodio regionalnu agenciju za arhitekturu 30 godina nakon Prvog svjetskog rata. Castel je tu kuću izgradio za svoju obitelj. Tako da smo bili povezani s arhitekturom. Agent za nekretnine zatim je rekao: Nevjerojatno! I ja sam arhitekt i pisao sam o Gastonu Castelu, a nikada nisam bio unutar same kuće. Možete li mi je, molim Vas, pokazati? Pristao sam i agent je rekao da je sada uvjeren da smo kandidati. Upoznali smo vlasnika i 9 mjeseci kasnije kupili smo hotel. Počeli smo 1. srpnja 2003.
ORIS: Međutim, niste na tome stali. Nakon što ste kupili hotel, kupili ste i nekoliko drugih stambenih jedinica u Unitéu te ih integrirali u hotel.
Alban Gérardin: Na početku smo imali 21 sobu na 3. i 4. katu, ali dvije su bile u vlasništvu vlasnika hotela i htio ih je natrag. Tako da smo 2003. našli dva druga stana; jedan ovdje. Tri godine kasnije kupili smo još jedan prostor. U unutrašnjoj ulici zgrade bilo je različitih dućana kojih sada više nema. Prije tri godine još je jedan dućan bio otvoren te casino; na kraju ulice, bio je mali dućan koji je radio od ranih dana Unitéa. Casino tvrtka odlučila ga je zatvoriti i bojali smo se za budućnost mjesta. Nismo htjeli da se tamo otvori još jedan ured pa smo ga odlučili kupiti. A u isto smo vrijeme kupili stan i povezali ga s projektom pa sada u sklopu hotela imamo veliki stan.
ORIS: Kupili ste tipični dupleks?
Alban Gérardin: Upravo tako, bio je to tip E. Kada smo razgledali hotel s namjerom da ga kupimo, vidjeli smo različite vrste soba. Neke od njih, npr. ova mala u kojoj se sada nalazite, bile su u vrlo lošem stanju. Ali velike su sobe bile u dobrom stanju. Tijekom prve godine nismo imali dovoljno novca za obnovu svih soba pa smo odlučili najprije pribaviti sredstva i u tome smo bili prilično dobri. Prijašnji vlasnik nije govorio ni engleski ni druge jezike niti se služio internetom. Bili smo mladi, unaprijedili smo poslovanje i vrlo brzo imali smo sve više posla, zaradili smo novce i polako obnavljali prostor. Htjeli smo sve raditi polako jer nam je prilazilo puno arhitekata i objašnjavalo što trebamo činiti. Pitali bismo ih: Imate li Vi novac ili mi? Odlučili smo raditi što želimo i kada želimo. Na primjer, u restoranu i na terasi imali smo samo plastične stolove i stolice, kao na plaži; tri različite vrste stolica, tri različite vrste stolova, izgledalo je vrlo eklektički.
Onda nam je jednog dana netko donio stol i bio je to stol Charlotte Perriand i rekli smo kako takav stol želimo imati. Otišli smo stolaru i pitali može li nam izraditi nešto u tom stilu i tako smo dobili novi stol. Zatim smo kupili stolicu koja nalikuje Jacobsen stolici i izradili smo nove stolice. Stol je Jean Prouvé. Našao sam i 40 poznatih francuskih Tolix stolica i kupio ih. Često posjećujem sajam antikviteta u Marseilleu, upravo smo jutros bili na uličnom sajmu i kupili 4 svjetiljke za sobe. Tako je ovaj prostor korak po korak poprimao današnji izgled. Ljudi često kažu: Oh, izgleda sasvim originalno! I to je dobro, to nam je kompliment jer imaju dojam da su u ambijentu starom 40 – 50 godina.
ORIS: Uspjeli ste rekonstruirati originalnu atmosferu, ali većina namještaja nije originalna.
Alban Gérardin: Upravo tako. Kada ljudi dođu u naš hotel, osjete originalnu atmosferu, iako su neke stvari rekonstruirane ili smo ih mi kupili. Morali smo razrušiti tuš u maloj sobi jer je bio u jako lošem stanju. Na katu su bile tri različite vrste materijala. Ali zadržali smo neke elemente.
ORIS: Naišli ste i na različite slojeve koji su naknadno nastajali jer se interijer obnavljao tijekom godina…
Alban Gérardin: Da. U malim su sobama bili neki grozni ormari. Odlučili smo razgovarati sa stolarom koji je bio i dizajner. Zamolili smo ga da dođe kako bi stekao dojam o prostoru te nam prezentirao neke prijedloge uredskog prostora za sobu. Dodali smo zatim Perriand svjetiljke te Le Corbusierove Brasilia svjetiljke i atmosfera se povratila. Nije baš kao u plastičnom hotelu, sve novo, sjajno, savršeno… Ljudi koji nam dođu moraju shvatiti da ovo nije hotel Philippea Starcka... Ovaj je hotel sada 60 godina star i trudimo se održavati ga, što je ponekad jako teško, ali uglavnom imamo osjećaj da radimo pravu stvar. Zgrada je sama po sebi prekrasna, ima prekrasan pogled i kad boravite u njoj imate dojam kao da ste na brodu, kao da plovite ili ste pak u samostanskoj sobici, kao u samostanu La Tourette.
ORIS: Upravo tako; zaista različite metafore padaju na pamet.
Alban Gérardin: Morali smo rekonstruirati male sobe, ali u velikima nije bilo puno posla jer su podovi od mramora, zidovi od kvalitetnog drveta, a u kupaonicama kvalitetna keramika, tako da je sve bilo u dobrom stanju i izrađeno od dobrog materijala. Trebali smo tako obnavljati samo neke dijelove i opet smo stavili Le Corbusier svjetiljke, lijepe stolove, različite stvari i tako se opet vratila atmosfera, stil.
ORIS: Ima li interijer status zaštićenog kulturnog spomenika? Morate li pregovarati s vlastima oko restauracije?
Alban Gérardin: Zgrada je zaštićena, kao i dva stana, eksterijeri, sve zajedničke prostorije, krov, prozorski okviri… Tako da nam tamo nije dopušteno mijenjati stvari. Ako želimo ličiti, moramo pregovarati s udruženjem suvlasnika. Kada smo došli, svi su mogli postupati kako su htjeli. Ali tada je mladi gospodin koji je na čelu udruženja suvlasnika došao i objasnio što treba činiti i ljudi su postupno počeli nanositi pravu boju i normalne fasade.
ORIS: Ali tijekom 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća zgrada je bila prilično zanemarena. Onda se odjednom sve počelo mijenjati – je li tako?
Alban Gérardin: Rekao bih da su se stvari počele mijenjati početkom 90-ih godina prošlog stoljeća. Ova je zgrada najprije bila namijenjena ljudima koji su izbjegli iz Marseillea tijekom rata. Stara je luka stradala od bombardiranja Nijemaca, Amerikanaca, čak i od Francuza... Bilo je uništeno čitavo susjedstvo i ljudi su izbjegli. Le Corbusier je razgovarao s ministrom obnove jer je, kao što znate, Le Corbusier želio raditi velike stvari, a da biste radili velike stvari, morate pregovarati s državom. Pokušao je pregovarati čak i s Rusima, možda i s Nijemcima… Nakon postignutog dogovora s Francuzima, realizirao je ovu zgradu; njegov prvi veliki uspjeh. Plan je bio da zgrada udomi pojedince koji su živjeli u staroj luci – obrtnike, ribare – ne nužno siromašne, ali jednostavne ljude. Ali kada su stigli, doživjeli su velik šok. Nisu se htjeli useliti. Novine iz 50-ih godina prošlog stoljeća pisale su kako zbog života unutar zgrade vrlo vjerojatno možete i psihički oboljeti. I tada je nastala sintagma Le Corbusierova Fada. Fada na francuskom znači mjesto za luđake. Ljudi iz Marseillea će za zgradu reći: Ces’t la maison du Fada, odnosno: To je kuća luđaka. Ako ovdje u Marseilleu uzmete taksi i zamolite da vas odvedu do Le Corbusierove zgrade, taksist će odvratiti: Aaah, la Maison du Fada!
Nitko se nije želio useliti pa država i grad nisu znali što bi sa zgradom; nitko nije u njoj htio živjeti, a u nju je uloženo mnogo novca, oko 2 milijarde francuskih franaka. Toliko je otprilike tada stajao nosač aviona. Odlučili su stoga useliti sve koji su radili za državu, poput nastavnika ili profesora. Neki od stanovnika dobili su ratnu odštetu od Nijemaca pa su mogli kupiti stanove ili trgovine. Mislim da je prijašnji vlasnik hotela kupio restoran i ostale prostore u zgradi baš s ratnom odštetom. Tako da je od prvotne socijalne namjene nastala buržujska. I ti su ljudi ostali tamo godinama; roditelji su dobivali djecu, djeca bi ostala i bili su gotovo poput sekte. Ako se netko htio useliti, trebali su ga prihvatiti svi stanovnici. Krajem 80-ih i početkom 90-ih godina prošlog stoljeća Le Corbusier se opet vratio u modu; svi su htjeli Le Corbusier fotelju i sve je opet postalo privlačno.
ORIS: Čak i luksuzno…
Alban Gérardin: Da, a ljudi koji su ovdje bili preko 40 godina počeli su umirati, stanovi su prodani i uselili su se neki drugi ljudi.
ORIS: A vrijednost nekretnine trenutačno raste ili?
Alban Gérardin: Neko je vrijeme vrijednost rasla. Trenutačno je stabilna iz dva razloga: zbog krize, ali i zbog troškova restauracije. Mnogo vlasnika stanova nije imalo gotovine i nisu mogli platiti troškove restauracije pa su morali prodati stanove. Cijena je između 2500 i 3500 eura po kvadratu, ovisno o obliku, veličini i lokaciji stana.
ORIS: Radi li još vrtić na krovu?
Alban Gérardin: Da, ali nije vrtić, već škola slikanja za djecu. Škola na 8. katu također radi i ima tri razreda. To je tzv. peuple škola, namijenjena djeci iz zgrade, ali i djeci koja ne žive u zgradi.
ORIS: Po cijeloj zgradi odvija se dakle puno aktivnosti… hotel, restoran, škola…
Alban Gérardin: Kada je Le Corbusier projektirao ovu zgradu, na umu mu je bio prekooceanski brod. Na takvu brodu trebate imati bazen za plivanje, sportsku dvoranu na krovu, dućane, restorane…
ORIS: Kakva su profila vaši prosječni klijenti; posjećuje li vas dosta arhitekata?
Alban Gérardin: Kad smo počinjali, puno se puta dogodilo da su posjetitelji bili isključivo arhitekti. Ali nakon obnove imamo široku lepezu posjetitelja. Uvijek imamo organizirane posjete arhitektonskih fakulteta, dolaze arhitekti, ljudi koji imaju veze s umjetnošću, marketingom, izdavaštvom, dizajnom. Dolaze nam i turisti koji su u potrazi za nečim drugačijim. Uglavnom ljudi ne dolaze ovamo bez razloga. A ako slučajno dođu bez povoda i ako su naročito otvoreni, kažu: Wooow, Le Corbusier! Ako nisu otvoreni, neće biti impresionirani! Posjećuju nas i tvrtke, budući da se nalazimo u blizini istraživačkih instituta i izložbenog parka. Ovdje se svakog tjedna nešto događa pa nam dolaze tipični poslovni ljudi i sviđa im se kod nas jer je drugačije.
ORIS: Možda neki dolaze radi nogometnih utakmica, s obzirom na to da je stadion kluba Olympique u blizini?
Alban Gérardin: Ponekad.
ORIS: Restoran je također važan dio vašeg hotela. Snažno ga promovirate pa pretpostavljam da vas zanima i kulinarstvo?
Alban Gérardin: Da, u pravu ste. To je zapravo posebna priča. Isprva nismo kuhali, ali onda bi netko zatražio sendvič, netko salatu, zatim juhu i sve bismo sami spremali. Tako da smo tri godine moja supruga Dominique i ja svakog dana kuhali ručak i večeru za 20 do 40 ljudi. Bila je to domaća kuhinja i ljudima se sviđala. Ali onda smo odlučili prestati jer tako više nismo mogli dalje; bilo nam je previše iscrpljujuće. Doveli smo tada prvi tim: glavnog konobara (maître d’hôtel) i dobrog kuhara koji su s nama vodili restoran tri godine. Glavni konobar zatim je otišao, kuhar je tada ostao s nama, no otišao je prije četiri godine. Sada je s nama kuhar Jérome Caprin, arhitekt. On je jako, jako dobar. I zbog toga ga želimo promovirati – jela koja priprema zaista su nevjerojatna.
ORIS: Ljudi koji dolaze ovamo na ručak ili večeru nisu nužno gosti hotela? Dolaze li ljudi iz Unitéa?
Alban Gérardin: Da, ponekad. U početku sam mislio da nam treba samo 10 ljudi, samo da 10 onih koji ovdje žive dođu u restoran i da će biti dovoljno, ali ipak ih dolazi manje. Razumijem zbog čega – jasno je da želite izaći van na večeru, a ne ostati u istoj zgradi. Ako u frižideru nemate ništa, kažete sebi: U redu, možda bih mogao probati što nudi restoran.
ORIS: Mislite li da Le Corbusierova ideja o restoranu za stanovnike i nije baš bila realna?
Alban Gérardin: Radilo se o principu. Na početku je želio imati dva restorana: jedan gastronomski na krovu i jedan cjenovno povoljni, namijenjen ljudima koji žive u zgradi.
Namjena ovog restorana bila je stoga kao snack bar, posluživanje jela za van. Međutim, restoran na 8. katu nikad nije radio, tako da je ovo otpočetka bio gastronomski restoran. Polako je i sigurno propadao, a u trenutku kad smo ga mi kupili bio je zatvoren već 5–6 godina. Sada je restoran jako poznat; možete o nama čitati u New York Timesu i Washington Postu, možete o nama čitati u Japanu, imamo jako dobar ugled. Nekad je teško, nekad se osjećamo kao da smo mecene. Nadam se da će hotel zarađivati dovoljno novca da se restoran održi.
ORIS: Mislite li da je vlasništvo nad hotelom u Le Corbusierovoj zgradi na neki način promijenilo vaš stav prema arhitekturi? Je li vas još više privuklo arhitekturi i dizajnu? Naravno, kao što ste spomenuli, već vas je bila zanimala arhitektura zbog vaše Art Deco zgrade, ali mislite li sada da je na neki način ova zgrada utjecala na vas, vaš estetski ukus, afinitete?
Alban Gérardin: Ova je zgrada ponekad kao zatvor; možeš biti u njoj danima, a da ne izađeš van. Vrlo je važno da razumijete ovaj osjećaj; u zgradi je jako ugodno živjeti, pogledi su prekrasni, čak su i stanari raznoliki, kao u svakom selu.
ORIS: Le Corbusier je Unité opisao kao vertikalno selo...
Alban Gérardin: Da. Čitav se život odvija ispred nas. Što se tiče mojih osjećaja prema arhitekturi, o tome govorim svaki dan. Predstavljam je gostima hotela pa se ponekad osjećam kao prodavač.
ORIS: Ili kustos u muzeju…
Alban Gérardin: Upravo tako – trebate hotel prodati ljudima jer ga ljudi nekad ne razumiju. Ispočetka nisam ništa znao o Le Corbusieru... Kad sam prvi put došao ovdje, došao sam vidjeti jedan stan; bilo je to 2002., prije nego što sam išta saznao o Le Corbusieru. Ali kako bi nešto prodao, moraš to razumjeti. Trebaš čitati, otkrivati jednu po jednu stvar… Mislim da imamo širi pogled na Le Corbusiera. Ponekad sam malo kritičan. Kada posjećujete stanove, uvijek očekujete Le Corbusier fotelju, Le Corbusier namještaj, stvari, ali nije tako... Kada uđete u neki stan, vidite stol, namještaj koji se uopće ne uklapa u stil. Ali to je tako, vlasnici stanova rade što žele, a Le Corbusier se složio da se s njegovim radom radi što je komu po volji. Često nas posjetitelji pitaju zašto nema Le Corbusier stila...
ORIS: Ne mora ni biti Le Corbusier stila jer vrijeme prolazi i zgrada se mijenja; to je društveni proces…